Rađanje cezara

Julije_Cezar

“Oni koji se sa mnom ne slažu su izdajice, proklete Jude, oni su protiv istine i napretka, i stoga je u samom interesu tih heretika da budu uništeni”

Nastajanje cezara složen je psihosocijalni proces koji prolazi kroz sljedeće četiri osnovne faze:

Osjećaj mesijanstva. Budućeg cezara karakterizira u periodu borbe za vlast vjera u ispravnost vlastitih uvjerenja. To uvjerenje katkad prerasta u osjećaj mesijanstva. Ako se pojavi taj osjećaj mesijanstva, onda on magnetski privlači pristaše oko sebe, koji u njemu nalaze oslonac i inspiraciju. Budući cezar u toj se fazi prema sljedbenicima ne odnosi autokratski, naprotiv u toj fazi sluša njihove prijedloge i savjete.

 


 

Osjećaj sveznalaštva. Nakon osvajanja vlasti počinje se događati Honores mutant mores (Časti mijenjaju običaje). Kako se od vođe svakodnevno traži da donosi odluke o svemu i svačemu, i budući da se odmah nakon osvajanja vlasti oko cezara počinje okupljati sve više poltrona ili cezaroida, nitko mu ne osporava mudrost ocjena i odluka, te se u vođi i nesvjesno javlja narcizam i osjećaj sveznalaštva: “Za sve ja moram biti najmeritorniji”. Istovremeno, s osjećajem sveznalaštva, javlja se i sve veći osjećaj prijezira prema ostalim ljudima, pa i iz najuže sredine, jer oni, eto, za sve moraju pitati njega.

Osjećaj nezamjenjivosti. Budući da stalno vidi kako se bez njega ništa ne može, vođa i nesvjesno počinje vjerovati kako je nezamjenjiv. U tome ga podupiru podrepaši i poltroni pa tako raste mit o njegovoj nezamjenjivosti. A to još više povećava njegov prijezir prema drugima “inferiornima” i “ograničenim” ljudima oko njega.

Osjećaj nepogrešivosti. Budući da ga se više nitko ne usudi kritizirati ili demantirati, a poltroni mu neprestano sa svih strana “kade” kako je “premudar”, u njemu se javlja i osjećaj nepogrešivosti. S pojavom osjećaja nepogrešivosti psihološki je razvoj cezara završen i tada se u punoj mjeri počinju pojavljivati posljedice autokratskog cezarizma.

Budući da se osjeća sveznanim, nezamjenjivim i nepogrešivim – u što ga poltroni iz okoline neprestano uvjeravaju – cezar počinje gledati na sve koji se s njime ne slažu drugim očima. Takvi se pojedinci ne protive ili ne slažu više s njime, oni se zapravo protive “istini” i “pravdi”, čiji je on nepogrešivi tumač. Takvi su oponenti opasni za zajednicu, pa i za njih same, te ih treba ušutkati – milom ili silom.

Osjećaj nepogrešivosti već je prvi simptom paranoidne mentalne konstitucije koju nazivamo kratomanska paranoja (grč. krateo = vladam), koja muči sve one koje vlast korumpira.

Tu vrstu paranoje prate i odgovarajuće paranoidne ideje, ideje proganjanja, koje u svijesti cezara izgledaju otprilike ovako:

“Ja sam sveznajući, nezamjenjiv i nepogrešiv; zbog toga me mnogi mrze, a najviše moji bliski suradnici koji mi zavide i zato bi mi htjeli oponirati; stoga, bez obzira na njihove zasluge, oni sada ugrožavaju ne samo mene već i “svetu stvar” i zato ih moram ukloniti”.

U takvom psihološkom trenutku začinje se u glavi cezara ideja o načinu progona tih izdajnika. Budući da je cezar ipak samo krhki čovjek, takvi vlastiti postupci uznemiruju njegovu ljudsku savjest – zato on mora u sebi stvarati racionalizacije kojima će savjest umiriti:

“Oni koji se sa mnom ne slažu su izdajice, proklete Jude, oni su protiv istine i napretka, i stoga je u samom interesu tih heretika da budu uništeni”.

Uklanjanje neistomišljenika odvija se na nekoliko načina:

Ignoriranje je najblaži oblik likvidacije. Pristalice se “ubijaju šutnjom”. Dojučerašnjoj istaknutoj ličnosti prestaje se davati bilo kakav važan zadatak. Njihova se imena izbacuju iz bilo kakvih spomena zasluga i nastoji ih se učiniti što anonimnijima.

Ostracizam je davanje nekog posla ili zaduženja izvan granica svoga “cezarstva” – tako da osoba više nema nikakvu socijalnu moć, ali ju se ne nastoji sasvim politički likvidirati.

Difamacija je postupak blaćenja te osobe putem iznošenja poluistina i laži o toj osobi koje ju prikazuju u najgorem svjetlu.

Likvidacija je zadiranje i u fizički integritet ličnosti. Kaznenom prijavom nastoji se osobu lišiti slobode ili učiniti da ostane bez posla.

I tako uklanjajući neposlušne suradnike, cezar vlada okružen klanjanjem poltrona, koji se bore za mrvice vlasti koje padaju s trpeze velikog cezara. Tako smo došli i do pojma “malih cezara”, odnosno “cezaroida” ili “poltrona”.