Put u svemir

Put u svemir

Jednom davno davno… 3. srpnja 1947. pokraj gradića  Roswell u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko evidentno se srušila letjelica čiji su tragovi ostavili jednu od najvećih zagonetki 20. stoljeća. Različita nagađanja o tome koje je porijeklo srušene letjelice stvorila su urbani mit o tome da su posadu činili vanzemaljci. Fino! Možda! Postoji li vanzemaljci pouzdano?! Mali zeleni ili mali sivi? Zakržljalih udova i prevelike lubanje? Humanoidi? Ostavit ćemo to za drugu temu… Ono što nam je daleko važnije jest činjenica da se čovjek, jednom, kad-tad, mora otisnuti u Svemir. Znamo li nešto pouzdano o mogućnostima postojanja vanzemaljskog života. Manje-više, sve je na širokom području mašte…. Pa kakva bi bila ljudska svemirska pustolovina?


 

Još je Giordano Bruno u 16. st. tvrdio da je Svemir beskonačan s beskonačnim brojem zvijezda i planeta koje su, između ostalog, naseljene! Što mislite što mu se dogodilo? Spaljen je na lomači zbog hereze! Je li on prva žrtva ljudske težnje za svemirskim prostranstvima? Nije! A nije sigurno ni zadnja. Ipak, mi moramo na put i moramo kolonizirati planete slične Zemlji….. Ili…? Konstantin Ciolkovski izjavio je da će čovječanstvo jednom sigurno morati napustiti planet Zemlju kao što dijete napušta kolijevku! Put u Svemir tek stavlja pred nas neslućene izazove i neslućene mogućnosti razvoja za čovječanstvo. Kojim načinima ćemo putovati u Svemir?! Hoće li to biti letjelica koja bi se mogla srušiti kao spomenuta letjelica u Roswellu? Hoće li to biti usavršeniji modeli aktualnih letjelica kojima smo se otisnuli u Zemljino susjedstvo?! Zanemarimo li tehnologiju i specifične probleme svemirske tehnologije, razmotrimo jedan sasvim drugačiji način putovanja.

U ratničkom epu Mahabharati spominje se mogućnost razdvajanja duše od tijela i njezin let u Svemir. Spominju se i manje i veće letjelice sa izvorom vlastitog svjetla, spominju se i toliko snažna oružja da bi istovremeno aktiviranje dvaju suprotstavljenih oružja značilo uništenje čitavom poznatog Svijeta (Svemira)…. Mašta čovjeka brončanog doba?! Ne zvuči uvjerljivo…. Međutim, u Mahabharati se spominje da je Arjuna prilikom leta u Svemir došao u područje tame gdje nije bilo Sunčevog svjetla. Je li čovjek na Zemlji, bez iskustva o letu izvan Zemlje, mogao uopće znati da visoko gore na nebu, u Svemiru, Sunce više nije uopće dominantno, nego da je dominantna tama?! Je li za tu spoznaju bilo dovoljno iskustvo noći i zvjezdanog neba?! Različite budističke legende govore o mogućnosti odvajanja svjetleće duše od tijela, te jedna govori kako je vladar Ašoka upravo i prigrlio budizam zbog jednog takvog događaja kojem je glavni protagonist bio jedan budistički mudrac.

Laboratorijska tehnologija danas je na toliko niskom stupnju razvoja da mi ne znamo mnogo više o mogućnostima razdvajanja duše i tijela od Descartesa, nešto je pozitivnija situacija u filozofiji. Dostignuća filozofije uma propagiraju misaone eksperimente o odvajanju uma od tijela, bilo kao model računalnog softvera bilo kao model supstancijalne neovisnosti uma od tvari….

Prema dostignućima današnje tehnologije svemirskih letova, u Svemir bi trebalo ići ljudsko tijelo….. Izričem otvorenu sumnju da će na dugotrajne svemirske letove ići čovjek sa svojim (pri)rođenim tijelom i wc školjkom u svemirskoj letjelici!

I još pitanja za promišljanje: 

Put u svemir grafikon