(Ne)Postoji li duša? Razmatranje o strahu od smrti….

Sofioterapija (sophiotherapy) – Tvrdoglavo nerješiva pitanja o preobrazbama duha

Pretpostavimo li da sasvim izvjesno znamo da je barem jedan dio nas besmrtan ili barem trajan sve ostalo u našem životu bilo bi mnogo lakše i sve bismo tegobe mnogo jednostavnije podnosili. Osobno iskustvo o ranjivosti dijelova našeg tijela i spoznaje o bespomoćnosti te konačnosti ljudskog tijela kao i konačnosti odnosno smrtnosti, koliko znamo, svih živih bića upućuje nas na činjenicu da besmrtnosti ili vječnog života nema.


 

To promišljanje o kraju stvara u nama strah od konačnosti ili smrti i čak je i najveće mislioce bacalo u očaj. F. Nietzsche i navodi kako je religija toliko i privlačna zbog toga što igra na osobni egoizam te obećava pojedincu besmrtnost. O tom nerješivom problemu specifičnim je načinom promišljao i B. Pascal. Neponovljivi i genijalni filozof i matematičar, izumitelj prvog kalkulatora i utemeljitelj računa vjerojatnosti nikako nije prihvaćao vlastitu smrtnost, kao uostalom ni svatko od nas, ukoliko iskreno priznajemo sami sebi. Sva je svoja nadanja o postojanju duše prepustio vjeri u Boga. Izračunom vjerojatnosti o mogućnostima postojanja Boga i besmrtnosti, poznatijim u filozofiji kao Pascalov kockar i mističnom spoznajom Boga, o čemu postoji i zapisano njegovo osobno svjedočanstvo, dokazao je postojanje ljudske duše i vječnosti za čovjeka.

Dokazivanje ljudske duše i ideje o životu nakon smrti stare su koliko i čovječanstvo, barem koliko nas na to upućuju povijesna i arheološka istraživanja. Najstarija sustavna razmišljanja Zapadne civilizacije o duši sačuvana su nam u Sokratovoj filozofiji i u tekstovima Platona i Aristotela. Prema Platonovoj filozofiji duša je nepromjenjiva i vječna ideja čovjeka koja se seli iz jednog tijela u drugo nakon smrti. Dakle, sama je duša besmrtna i pripada onostranom svijetu vječnih i nepropadljivih prauzora.

Pojedinac treba uskladiti, harmonizirati svoju dušu što će kao cjelina utjecati na tijelo, duša je ujedno uzrok, uzor i svrha ljudskog života u cjelini. Zdravlje pojedinca ovisi upravo o navedenoj harmoniji cjeline duše kao vječne ideje. Umni dio duše upravlja požudnim odnosno osjetilnim dijelom i voljnim dijelom. Prema Aristotelu duša ne može biti tijelo, duša j supstancija u smislu oblika prirodnoga tijela koje samo po mogućnosti posjeduje život. Duša mu daje život. Duša je, prema Aristotelu, najsličnija božanskom, besmrtnom, umnom, jednostavnom i neraspadljivom, a tijelo je opet najsličnije smrtnom, mnogostrukom, bezumnom i raspadljivom, onom što nikad nije o sebi isto. Tijelo je ono što je u mogućnosti, a duša je oblik zbiljnosti. Kako je oko zjenica i vid, tako je živo biće duša i tijelo. Duša je entelehija tijela, neprekidna aktivnost ili djelovanje tijela. U slučaju da entelehija prestaje, duša prekida aktivno oblikovanje i tijelo se raspada, nastupa smrt. Duša i tijelo su prema Aristotelu raspadljivi i smrtni.

R. Descartes utemeljuje ideju prema kojoj su duša i tijelo u potpunosti razdvojeni, dvije zasebne razdvojene supstancije, misleća supstancija duha i protežna supstancija tijela. Descartes i njegovi nastavljači pokušali su objasniti kako dvije razdvojene supstancije omogućuju postojanje jedinstva duše i tijela s različitim uspjehom. Pomalo je problematično što je sva suvremena znanost preuzela tu Descartesovu filozofsku pretpostavku te je daleko najveći broj znanstvenih istraživanja usmjeren na promjene u organici i mehanici tijela zanemarujući pri tom cjelinu djelovanja čovjeka. Gotovo se i sve znanstvene spoznaje o mogućem djelovanju duše zasnivaju na Descartesovom dualizmu.

Jedna od intrigantnijih, ali znanstveno zanemarivih ideja je ideja liječnika Duncana MacDougalla da ljudska duša teži otprilike 21 gram jer je razlika u samoj težini ljudskog tijela prije i nakon smrti iznosila otprilike toliko. Međutim, duša kao posebna supstancija ili kao neprestano djelovanje cjeline ne mora nužno težiti. S tim u vezi najintrigantniji je tekst u Mahabharati, indijskom epu o ratu između dvaju vladajućih klanova Pandava i Kaurava (precizno datiranje je nemoguće dublje od 9. st. pr. n. e.), u kojem je opisana smrt jednog od ključnih ratnih vođa Kaurava, Drone. Drona je, što je opisao gotovo preciznim inženjerskim ili tehničkim rječnikom, zauzeo lotos položaj, a njegova je duša, uz veliku svjetlost, napustila tijelo i velikom brzinom uzletjela prema nebu sjajna kao i samo Sunce na nebu. Samo tijelo je nakon toga postalo beživotno. Ostaje otvoreno pitanje je li Drona možda o duši i tijelu znao nešto što mi ne znamo?! Možemo li svoju dušu ostvariti kao cjelinu koja će po našim potrebama napuštati tijelo?

I još pitanja za promišljanje:

Je li vjerojatnije postojanje ili nepostojanje Boga i besmrtnosti duše?

Je li postojanje duše metafizički uvjetovano?

Postoji li znanstveni dokaz postojanja duše?

Jesu li duh i tijelo razdvojeni?

Razvija li čovjek svoj duh ili dušu?

Jesu li mogućnosti duše unaprijed zadane?

Stvaramo li dušu ili je posjedujemo?