Crtice iz šumarske povijesti

Hrvatski šumarski dom

„Historia est magistra vitae“ – Ciceron i  „Tko ne uči iz svoje povijesti, prisiljen ju je ponavljati“ dvije su poznate izreke, koje me iznova motiviraju zaviriti u našu prebogatu šumarsku povijest, stručno i kulturno nasljeđe.

Danas, kada kroz reprezentativnu palaču HRVATSKOG ŠUMARSKOG DOMA svečano otvorenu 1898. godine, prolaze mnogi šumari i nešumari ili u njoj rade, možda ni ne primijete biste šumarskih velikana. To su prije svega dva nezaobilazna šumarska velikana: Fran Xaver Kesterčanek i Josip Kozarac.


 

Zbog nevjerojatne aktualnosti i danas, ovdje želimo citirati nekoliko rečenica iz Zapisnika sa 60. Glavne redovne skupštine šumarskog udruženja, koja je održana 3. i 4. rujna 1936. godine u bijeloj dvorani Novinarskog doma. Tom prigodom su otkrivena njihova spomen-poprsja na pročeljima fasade sa strane Perkovćeve ulice i Trga Ivana Mažuranića.

Predsjednik šumarskoga društva Prof. dr. sc. Josip Balen[1], dipl. ing. šum. prije svečanog otkrivanja spomen-poprsja u svog govoru kako je i ovo:

„I ovogodišnji naš zbor održavamo u vrijeme, kad je u svijetu mutno obzorje. Držim, da se nećemo varati, ako kažemo, koliko se’ teško mogu odrediti išta stalnije konture budućih oblika socijalnoga i gospodarskoga života u svijetu. Mutni oblaci, koji su specijalno Europu zastrli posljednjih godina, danas se sve više skupljaju. Malo ima svijetlih tačaka, koje bi nam davale garanciju, da će biti stabilnosti — prije svega u gospodarskom životu — na kojoj bi se mogao izgradjivati odredjen sistem ekonomisanja. Sve pokazuje, da se svaki čas mijenjaju utjecaji od kojih zavisi čitav naš javni život, a prije svega socijalni i gospodarski život naroda. Pod utjecajem neminovnih izmjena socijalnih prilika mijenjaju se i čitavi sistemi rada, koji su u nekim slučajevima bili smatrani dogmom i bili utvrdjeni dugogodišnjom praksom, pa i naučnim razlozima.

Razumljivo je, da je prije svega šumarsko gospodarstvo kao dijelak opće narodne privrede, već po svojim karakteristikama podvrženo raznim utjecajima, koji nisu, a ne mogu ni biti bez jačih posljedica. Konzervativno u svojoj suštini — šumsko gospodarstvo imperativno traži mirni razvitak. Gdje toga nema, nema šumskog gospodarstva, a nema ni onih blagodati, koje šuma ima davati čovječanstvu. Pojave nestalnosti ubijaju u srži šumarsko gospodarstvo. Tako je u svijetu, tako je i kod nas.

Veliki napori, koje ulaže naša struka, koje prije svega ulažete vi, koji ste većinom u najbližem, možemo reći u dnevnom dodiru sa šumom, za njezino održavanje i unapredjivanje pokazuju, da je i kod nas nažalost na mnogo strana na dnevnom redu borba za šumu, borba za njezino održavanje. Veliki Vaši napori, koji često puta svršavaju sa posvemašnjim gubitkom fizičkih snaga očeva obitelji — pokazuju, da treba nažalost još mnogo rada, borbe i pregaranja, da se samo sačuva šuma, gdje ona postoji i gdje mora postojati.

Prostrane devastacije, oduzimanje šumskih zemljišta ne samo šumskoj nego, što je naročito teško, i svakoj drugoj kulturi, pitanja su, koja duboko zasijecaju ne samo u sadanji, nego i u budući život pojedinih naših naselja, u život čitavih naših pokrajina, pa i u život čitavog našega naroda. Ovdje nam dolazi na um misao Andtova, da ista ona sjekira, koja siječe šumu podsjeća i sam narod. Dolaze nam na um riječi Richlove: »Uništite šumu, pa ste uništili historijsko gradjansko društvo. Čovjek ne živi o samom kruhu. Ako i nebudemo uvijek trebali drva, ali ćemo šumu ipak trebati. Ako nam i ne bude od nužde onaj suvarak, da ugrijemo vanjska uda našega tijela, ipak nam je potrebna ona svježa zelen šumska, da nam zagrije dušu.“

Hrvatski šumarski dom

 

 Otkrivanje spomen-poprsja

Sudionici skupštine, na čelu sa Ministrom šuma i rudnika otišli su pred „Šumarski dom“ gdje je se Perkovčeve strane u visini prvoga kata postavljeno poprsje Kesterčaneka, a sa Mažuranićeve strane poprsje Josipa Kozarca.

Poprsje Kesterčaneka je otkrio Prof. dr. Andrija Petračić, te uz prigodne riječi o Kesterčaneku kazao i ovo:

„Da bi se mogao dolično ocijeniti Kesterčanekov rad, potrebno je, da skrenemo Vašu pažnju na prilike šumarstva u Hrvatskoj koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća (19. st.), t. j . u doba njegovog najintenzivnijeg rada. U našem šumarstvu vlada u to doba posve stran duh; našim šumama upravljaju stranci. Jedva je Kesterčanek izašao iz školskih klupa, jedva što je navršio 25 godina, prima 1881. god. kao mladi profesor na Križevačkom učilištu — tajništvo Hrvatsko-slavonskog-šumarskog društva i uredništvo njegovog glasila »Šumarskog Lista«. Kao urednik Šumarskog Lista iznio je program svoga rada u slijedećim patriotskim riječima: »Samo zajedničkom radu i maru svih hrvatskih šumara morat će ustupiti neprijatelji našega društva, koji su nas još pred koju godinicu s prezirom gledali. Samo složnim nastojanjem opravdat ćemo korist i vrijednost našega društva za domovinu i naše zvanje.“

Poprsje Josipa Kozarca otkrio je Predsjednik društva Prof. dr. Josip Balen govoreći o njegovu djelu, kako na području šumarstva, tako i književnosti.



[1]BALEN, Josip,  dr. sc., dipl. ing. šumarstva     redovni sveučilišni profesor, vrhunski šumar i intelektualac. Od 1942. – 1945. Obnašao dužnosti: Ministar šuma i rudnika, a potom Ministar narodnog gospodarstva. Morao emigrirati u Argentinu i Čile.  Umro i sahranjen u Argentini 1964.