I sama bit terapije je prijateljska atmosfera!

Sample Image

Interview s volonterkom đurđevačke Udruge hrvatskih branitelja i liječenih od PTSP-a, Renatom Blažok.

Na sreću i radost svih nas, domovinski rat je završen. Nakon pucnjave, prekidanja ljudskih života, razdvajanja od obitelji, branitelji Republike Hrvatske vratili su se svojim kućama. No, mnogi od njih boluju od PTSP-a, posttraumatskog stresnog poremećaja koji se javlja kao posljedica proživljenog traumatskog događaja poput sudjelovanja u borbenim akcijama, ali i prirodne katastrofe, saobraćajne nesreće, silovanja, napada i sličnih životno ugrožavajućih situacija.

14.09.2004

Diljem Hrvatske utemeljuju se različita udruženja koja nastoje pomoći braniteljima, jer oni to uistinu zaslužuju. U drugom mjesecu 2004. godine s radom je započela đurđevačka podružnica koprivničke Udruge hrvatskih branitelja i liječenih od PTSP-a. Za njezin nesmetan rad potrebni su i stručni ljudi poput gospođice Renate Blažok, volonterke u Đurđevcu. Kako bi javnost što bolje upoznali s radom ove udruge i našim sugrađanima, slijedi kratki razgovor s gospođicom Blažok.

 

·          Što ste po zanimanju?

Diplomirani sam psiholog. Kako sam dobila poljsku stipendiju, studirala sam tamo. No, ipak sam se vratila u Hrvatsku.

 ·          Jeste li zaposleni?

Da, trenutno radim u zavodu za zapošljavanje i volontiram u ovoj našoj Udruzi hrvatskih branitelja i liječenih od PTSP-a.

 ·          Kako to da ste odlučili pomoći braniteljima?

Dobila sam prijedlog od jednog branitelja da li bih se željela pridružiti udruzi, a kako sam vrlo ambiciozna, odlučila sam pokušati. Uostalom, i studirala sam psihologiju. Prisustvovala sam prvom sastanaku, pa drugom i jednostavno je sve postalo stvar navike. Moram reći da sam došla iz jedne sasvim druge bajke. Nisam znala što me očekuje. Sada vidim da je imalo učinka. Neki članovi odobravaju moje metode, drugi se uopet ne slažu, neki su vrlo oduševljeni, drugi manje. No sve je to normalno. Zadovoljna sam što sam uopće započela s radom i pomaganjem hrvatskim braniteljima. Uostalom, to je dobro i za mene. Iskustvo koje sam stekla u 1,5 godina rada, značajno je i za mene samu. Ti ljudi su veoma ogorčeni, ali dobri. Njima je najvažnije to da ih netko sasluša, da se imaju kome povjeriti.

 

·          Koja je vaša uloga u Udruzi hrvatskih branitelja i liječenih od PTSP-a?

Ja sam osoba koja ih sluša, što je vrlo važno. Osim toga, izmišljam teme prikladne za razgovor, vodim rasprave. Obavljam ulogu terapeuta. Na fakultetu sam se većinom bavila teorijom psihologije. Prakse koje smo imali bile su pod vodstvom starijih i iskusnijih. Ovo je sad samo moje vodstvo i moja životna škola.

 

·          Kakve su bile Vaše impresije nakon početka rada s braniteljima?

Impresije su izrazito pozitivne. Kao što sam već rekla, ovo je veliki izazov. Veliki je uspjeh ako uspijem svojim posredstvom dobiti to da oni učine neku dobru stvar. Ne mogu naći riječi za ono što osjećam. Definitivno je pozitivno, vidi se napredak. Osim psiholoških, bavimo se i socijološkim problemima, kao što je npr. pisanje molbi, a to je veoma važno za članove. Sigurniji su. Uskoro ćemo raditi i sa ženama i djecom branitelja pa će biti još dinamičnije. Kako smo se polako upoznavali, prihvaćali su me sve više i više, kao i jedni druge. Dogovorili smo se i za opća pravila. Dok jedna osoba govori, drugi slušaju. Jer i sama bit terapije je prijateljska atmosfera. Teško je razgovarati s nekime ako ne znate da li mu se možete povjeriti, potreban vam je prijatelj.

 ·          Što biste istaknuli kao najveću potrebu i problem branitelja?

Najveća potreba je rješavanje njihovog statusa, dakle materijalnog statusa, statusa u toku invaliditeta, pravne procedure. PTSP je psihička bolest, nerazumljiva u društvu, i ljudi oboljeli od nje vrlo su osjetljivi. Treba im razumijevanje okoline. Oni to i zaslužuju.

Nekih većih problema nema. U početku je veliki problem prihvaćanje teraputa, njih samih i međusobno. No, nakon  nekog vremena, svi surađuju jer vide da terapija odgovara ljudima oko njih, obitelji, a što je najvažnije i njima samima. Dobro se slažemo. Kad me nema, raspituju se zašto sam odsutna, imaju osjećaj zajedništva. Udruga ima dosta članova, a nekoliko ih je prilično aktivno. Jednom tjedno sastajemo se. Nedavno smo od grada dobili ovaj prostor Društvenog doma na Peskima. U suradnji s Udrugom invalida nabavili smo invalidska kolica koje će se popraviti i dati dalje u opticaj onima koji ih trebaju. Na taj način promovira se udruga, i što je još važnije, pomaže drugima.

 ·          Što vam je najzanimljivije u radu s braniteljima?

Najzanimljiviji su oni sami. Svaki ima svoju priču koja ih karakterizira i na neki način definira pred ostalim članovima udruge.

 ·          Kakva je društvena klima u Đurđevcu prema braniteljima?

Oni bi sami mogli bolje odgovoriti na to pitanje. Nisu još shvaćeni, a uz ovakve i slične akcije, ljudi bi više saznali o njima i vjerojatno ih bolje razumjeli, pomogli im, što bi puno značilo. No udruga je mlada, sve se još uvijek formira i sređuje. Nadam se da će se društvo potruditi da ih u potpunosti prihvati. 

 ·          Kakva je društvena klima u Đurđevcu prema profesionalcima kakav ste Vi?

Ljudi još ne znaju puno o meni. Nisam naišla na neke negativnosti. Uglavnom me prihvaćaju i odobravaju moj rad. Dobra atmosfera u radu pozitivna je reakcija.

 ·          Zahvaljujem Vam na ovom razgovoru. Ugodan rad i puno uspjeha!

Hvala!

 Intervjuirala: Ana Vuković