BRZOGLED KROZ LEĆU

Srdačno pozivamo Vas i Vaše prijatelje na izložbu fotografskih minijatura BRZOGLED KROZ LEĆU Krunoslava Heidlera,
27. srpnja 2007. godine u 2o sati, povodom 75 godina života i 50 godina profesionalnog bavljenja filmom i fotografijom. Izložbu će otvoriti književnica Božica Jelušić. Radujemo se susretu ! GRADSKA KNJIŽNICA ÐURÐEVAC, Galerija Ex libris.
BRZOGLED KROZ LEĆU
Pogled na fotografski opus Krunoslava Heidlera
Dopustimo uz malo improvizacije i ovu definiciju: fotografija je brzogled kroz leću, obrnuti hitac, kojim objekte i pojave iz okoliša ne razaramo, već prisvajamo da bismo ih sačuvali za vječnost. Fotograf izlučuje, selekcionira, kombinira, sve to brže i uspješnije od «netrenirana» gledatelja. Štoviše, dugom praksom on gleda ciljano, diveći se usput, a birajući u trenu što bi ponajbolje zaokružilo kadar i prenijelo drugima doživljaj koji se kvalificira kao jedinstven. On je dakle, poučavatelj, dežurni estetičar, nemirni kreativac, pomalo mistifikator, koji svijet čini «ljepšim od normalnog», ili samo upozorava da nismo s ispravne točke tom svijetu uputili pogled. Brzogled kroz leću tako postaje b i s t r o g l e d, a upravo je bistroća ili jasnoća (claritas) osnova estetike, kako su nam to u teoriji i praksi posredovali veliki umovi prošlosti.

Razbistrimo obzor, pustimo svjetlost da se širi i djeluje, sve do «radosnog ganuća» koji u nama budi otkrivanje prvotnog svijeta napučenog izvornim slikama. Upravo to čini skromni čovjek posvećen umjetnosti slike Krunoslav Heidler, a dokazujemo tvrdnju jednostavnom činjenicom: od 75 godina života, 50 ih pripada filmu, medijima, fotografiji, svakovrsnoj animaciji, životu bez stanke, kakav je navikao voditi. Ustvari, kod Heidlera je uočljiva još jedna bitna osobina: on voli red, sistematičnost, svrsishodno poslagivanje u svemu oko sebe, kako bi se iz dobro raspoređena materijala izvuklo najbolje: kulturna akcija, projekt, društveni događaj, zabava, edukacija, avangardni pomak. Često primjećujemo da je u vizijama mlađi od iskazanih godina,da mu ideje naviru iz svih područja, i samo je tvrdokornost i učmalost sredine kriva što neke (doista izvanredne) ostaju neostvarene, čekajući bolja vremena za kulturu, ili pak neku «tvrđu» volju, koja se neće dati omesti lokalnim opstrukcijama i intrigama. Procjenivši da nema vremena za rasipanje, Heidler se usredotočuje na ono što mu je osobno bitno: očuvan i kultiviran životni okoliš, prijateljstvo s istomišljenicima, stvaranje arhivske građe za proučavanje našega stoljeća, te u konačnici- za rast svojih datoteka, u kojima je već dosad prikupljeno na tisuće podataka i fotografija o suvremenicima.

Razvrstani u grubo, to su prizori žive prirode, posloženi u kaleidoskop sezona, fiksirani mahom na detalj koji asocijativno sažima cijelu atmosferu; potom, socijalni piktogrami, lica, znakovi, poslovi i običaji gdje društvo otkriva svoje jake i slabe točke; arhitektura i strukture, kao vječiti dijalog prirodnih oblika i čovjekova umijeća, te akcidentalije stvarnosti, viđene na dijarijskoj ili žurnalističkoj razini, gdje preduđuje aktualnost događaja «za jedan dan».U svakoj od ovih skupina Heidler ima reprezentativnih fotografija, zapaženih i nagrađivanih po izložbama, što je posljedica stanovite intrigantnosti njegova personaliteta: i u životu i u umjetnosti on skokovito povezuje stvari, kompilira i kombinira područja, te ga, metaforički kazano, zanima sve, od Kopernikove karte neba prepoznate u lišaju na kori, do razlijane impresionističke palete, kad vidi kišom okupan krajolik. Kod portreta će se usredotočiti na «signalizatore» unutrašnjih stanja: oči, usta, ruke, ispričavši priču koja počesto iznenadi i njegov vlastiti model. U strukturama pak, naslućuje arhetipske uzorke, nešto iz čega proizlazi naša standardna moda, interijeri, kombinacije boja i materijala za odjeću, uporabni predmeti, a onda, krajnjim apstrahiranjem, i cijela moderna umjetnost, koja se zvanično «odrekla» imitiranja prirode i prikazivanja oblika.

Heidler je liričan i duhovit ( katkad sa zrnom ironije!), suosjećajan s marginalcima, oštar u kritici razoritelja zavičajnog okoliša, i upravo pjesnički nadahnut kad kreće u poklonstvo jednom cvijetu, primjerice maku, koji pulsira kao živo srce raskriljene livade. Zbijene u format minijature, ove su fotke poput japanskih haiku predložaka, cijeli jedan svemir u hologramima. Dakako, istovremeno to je i «škola za oko», u koju uvijek poletno krećemo, sigurni da neće biti dosade, jer je ona s Heidlerom nespojiva, u biografskom i umjetničkom smislu podjednako. Izložba, kao skromna čestitka uz jubileje, ponovo je dar mjestu i sugrađanima. Zahvaljujemo autoru.

Srpnja, 2007. Božica Jelušić